Katalin Bársony: Većina Roma još se bori s problemima poput pristupa obrazovanju i povrata bivše imovine

Dugi niz godina rediteljica Katalin Bársony je i kamerom i cijelim svojim srcem pratila pokušaje dječaka Nesmira Hasanija da se iz kosovskog kampa za interno raseljena lica vrati u rodnu Njemačku.  

 

Od prvog trenutka kada je Nesmir pogledao u kameru i poslao poruku svom učitelju u Njemačkoj putem naše kamere, duboko sam osjetila borbu našeg glavnog protagonista. Nesmir je bio vrlo posebno dijete, očito izgubljen u izbjegličkom kampu gdje sam ga prvi put upoznala, nije razumio ni srpski ni mnogo romskog. Već sam bila upoznata s okolinom, jer sam nekoliko godina ranije snimila film na srodnu temu, „Zarobljeni: Zaboravljena priča o mitrovačkim Romima“.  

 

Taj kratki film prikazuje Nesmirovu baku. Bila je privilegija razgovarati s njom, slušati je i snimati je. U našoj kulturi, starije Romkinje čuvaju većinu narativnih blaga. Činjenica da sam žena pomogla je da ispričalm njenu priču. Tada nisam mogla zamisliti koliko će vremena trebati da se prati priča o Nesmiru, njezinom tek pristiglom unuku koji govori njemački. Da bismo ispričali pravu Nesmirovu priču, morali smo pričekati da vidimo kako se ponovno integrirao u Njemačku. Da biste uhvatili dugoročne društvene tranzicije, morate biti strpljivi, ponekad čekati godinama. Želim da svi znaju da ova priča ima sretan kraj. 

 

Kad smo započeli film, nismo imali pojma kako će se priča odvijati. Ali oduvijek sam znala da je to posebna priča. Nesmir i njegova braća uložili su nevjerojatan trud da pomognu jedni drugima. Vedat se morao ponašati kao odrasla osoba dok je još bio tinejdžer. Komplicirane pravne okolnosti koje su ih razdvajale činile su prepreke koje su prevladali kako bi se ponovno ujedinili. Na kraju, nakon mnogo godina, birokracija je proradila. Dublinski postupak omogućio je obitelji da se ponovno okupi i dao im je priliku da ostanu u Njemačkoj. 

 

U filmu vidimo uticaj dugotrajnih napora obitelji da ostanu povezani i da se brinu za mlađu braću. Vedat, najstariji brat, postao je inženjer u Njemačkoj, a kasnije je radio kao voditelj procesa kvalitete za Airbus. Ostvario je svoj puni potencijal dijelom zato što je mogao ostati u Njemačkoj i nastaviti studij, dok su njegova braća propustila 4 godine škole zaglavljena u izbjegličkom kampu. 

 

Nesmir, njegova majka i brat smješteni su u kamp za interno raseljena lica u Leposaviću iako nisu interno raseljeni već su deportirani iz Njemačke u kojoj su dječaci rođeni. Ovdje su poslani zato što im je baka bila tu ili je to uobičajena praksa sa deportiranim Romima na Kosovu? 

Godine 2009., kada je Nesmir prisilno repatriran zajedno s majkom i bratom, obitelj nije imala druge mogućnosti nego pridružiti se najbližoj rodbini u kampu za interno raseljene osobe. Nesmirova baka prvi je put upoznala svoje unuke. Međunarodne organizacije bile su protiv prisilne repatrijacije poput one koju je doživjela Nesmirova obitelj. Nisu se uključile u preseljenje kako ne bi poticale tu politiku. Tako je obitelj završila u kampu za interno raseljene osobe. Mnogi domovi su uništeni, a apatridija je i dalje bila problem. Veliki dio zajednice boravio je u kampovima za interno raseljene osobe. 

 

Važno je napomenuti da prisilna repatrijacija nije utjecala samo na romsku zajednicu. Godinama je Zapadna Europa bilježila priljev albanskih i srpskih ratnih izbjeglica od kojih su se mnogi vratili. U većini tih slučajeva ljudi su bili obeštećeni i na kraju reintegrirani u društvo. To nije bio slučaj s Romima, od kojih se većina još uvijek bori s problemima poput pristupa obrazovanju i povrata bivše imovine. 

 

Iako se na međunarodnoj sceni priča o problemima između Albanaca i Srba na Kosovu, Romi se rijetko spominju. Zapravo se najčešće prešućuju, kao da su kolateralna šteta, a radi se o desetinama hiljada ljudi. Koji je, prema vašem iskustvu, najefikasniji način da se više i objektivnije govori o ovom problemu?  

Ja sam strana redateljica i istraživačka novinarka. Godinama sam pokušavala shvatiti zašto i kako je moguće da su Romi završili u kampu za interno raseljene osobe smještenom u blizini topionice olova. Bilo je vrlo malo informacija o patnji zajednica Roma, Aškalija i Egipćana tokom i nakon rata. Informacije i dokazi često su ostali nekontekstualizirani ili etiketirani i stigmatizirani od strane svih uključenih. Vrlo malo je učinjeno kako bi se razotkrio ili razumio učinak rata na RAE zajednicu. 

 

Isto tako, gotovo ništa nije učinjeno u smislu pomirenja ili priznavanja patnji zajednice. Istraga Specijalizirane komore Kosova konačno počinje kontekstualizirati ovu priču. Drago mi je što je mogla biti dio našeg filma. Mnogo je napisano o balkanskim ratovima, ali patnja Roma ostala je uglavnom skrivena od javnosti. Predstavljajući - otkrivajući - priču o Nesmiru i njegovoj obitelji nadamo se potaknuti otvoreniju raspravu. To će potaknuti razumijevanje perspektiva i potreba romskih stanovnika bivših kampova za interno raseljene osobe, ljudi na koje uvelike utječu politike u čijem su osmišljavanju rijetko sudjelovali. 

 

Možda je to trebalo pitati na početku, ali mogu li vas zamoliti da pojasnite na šta se odnosi „suno“ iz naslova filma? 

Jedan uspješni producent mi je jednom rekao: „Ne možete koristiti romski naslov ako je film namijenjen međunarodnoj distribuciji.“ Odgovorila sam da se naš jezik nikada ne bi koristio u kinima da nismo dovoljno hrabri da ga koristimo u strategijama informiranja javnosti, knjigama, pjesmama, podcastima, kao i u naslovima filmova. 

 

Stoga sam sretna što imam priliku naučiti vas jednu riječ na našem jeziku, romski „Suno“ znači san. Suno Dikhlem znači „Vidio sam san“. Snimanje filma je timski rad. Ovaj dugogodišnji trud ne bi bio moguć bez nevjerojatnog kreativnog tima koji stoji iza filma. Oni su san o ovom filmu pretvorili u stvarnost, omogućili su inovacije, eksperimentiranje, istraživanje i snimanje u mnogim različitim zemljama. Svi smo zahvalni što smo mogli pokrenuti međunarodni krug prikazivanja našeg filma i nikada nismo odustali, i to nam pruža pravu radost što smo uspjeli ostvariti taj san.