Nebojša Slijepčević: Dobro i zlo ponekad su stvar vizure

Nebojšu Slijepčevića publika Sarajevo Film Festivala već dobro poznaje. “Srbenka” je dobila Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film 2018. Prošle smo godine gledali kratki igrani film “Čovjek koji nije znao šutjeti” koji je ovjenčan mnogim nagradama - osvojio je Zlatnu palmu, Europsku filmsku nagradu i nagradu Francuske filmske akademije Cezar te bio kandidat za nagradu Oscar©. 

Očito je da ste izvanredan promatrač društvenih i političkih zbivanja i da u njih rado upirete kameru. Koliko vas kao umjetnika intrigiraju ljudsko zlo i ljudska dobrota?

Zapravo me najviše intrigira ono što je između ta dva ekstrema. U gomili proturječnih informacija danas je često teško prepoznati tko je na strani dobra, a tko na strani zla, i većina ljudi dezorijentirano glavinja u pokušajima da se odredi. Ali dobro i zlo ponekad su stvar vizure. Čvrsto vjerujem da je većina ljudi na strani dobra, samo imaju veliki problem pronaći gdje se ta strana točno nalazi. Stvarnost je rijetko crno-bijela, i upravo mi je najzanimljivija ta potraga za smislom među beskrajnim nijansama sive.

Ove godine dolazite sa filmom “Crveni tobogan” koji je nastajao godinama. Počeli ste snimati sukob između građana Travnog i lokalnih vlasti oko uzurpacije kvartovskog parka još 2006. godine, nastavili snimati srodna dešavanja u drugom zagrebačkom kvartu, Trnjanskoj Savici, od 2013. do 2018. a film je završen ove godine. Nemoguće se otresti dojma da se slična zbivanja, obojena političkim bojama i ukorijenjena u našoj prošlosti, odvijaju i u ovom trenutku u mnogim gradovima u regiji. Jesu li Vas široka primjenjivost i velika mogućnost prepoznavanja nagnale da konačno zaokružite ovu priču u film? 

U zbivanjima u parku na Savici prepoznao sam brojne silnice koje upravljaju našim društvom u cjelini. Taj park može se promatrati kao umanjeni model Hrvatske. Iako se glavna radnja filma zbiva prije 8 godina, u Hrvatskoj se ništa bitno nije promijenilo. Isto je društvo, isti su akteri, samo su sukobi u nekim drugim parkovima. I, s obzirom na sličnost država u regiji, nije čudno da je cijela situacija vrlo prepoznatljiva i gledateljima u susjednim zemljama. U filmu vidimo plaćene „aktiviste“ koji ni ne znaju za što protestiraju. Nakon premijere u Zagrebu jedan od gledatelja iz Srbije prozvao ih je „ćaciji, verzija 0.1“.

Imate li „u džepu“ još započetih filmova sa kojima Vas možemo očekivati na Sarajevo Film Festivalu narednih godina?

U pripremama sam svog prvog dugometražnog igranog filma, adaptacije romana „Črna mati zemla“ Kristijana Novaka.