Aysel Küçüksu: Suočila sam se s mladom verzijom sebe

Aysel Küçüksu bugarska je filmska autorica turskih korijena. Živi u Danskoj gdje je izgradila vlastite profesionalne kapacitete kroz praktične edukacije poput četrdesetosmočasovne filmske škole u okviru Filmværket i Søndagsfilmskolen programa Danskog filmskog instituta. Njen kratki dokumentarni film PISMA osvojio je Nagradu za najbolju režiju u programu kratkog dokumentarnog filma Filmskog festivala Cine Paris, a na 31. Sarajevo Film Festivalu prikazuje se u Takmičarskom programu - dokumentarni film.

Dugo sam željela snimiti film koji je ogoljen do srži. Onda sam imala to primalno sjećanje na razmjenu pisama s majkom prije deset godina i zanimalo me kakav bi bio osjećaj da ih ponovo pročitamo jedna drugoj. Mislila sam da bi posebno i jedinstveno bilo to što bismo, za razliku od uobičajenog načina na koji ponovo čitate pisma koja ste primili, mogle pročitati pisma koja smo poslale prije toliko vremena. Dakle, u određenom smislu, svaka od nas bi se suočila sa svojim prošlim ja. Činilo mi se da je to prilika za izazivanje one vrste ranjivosti koja dokumentarne snimke čini svetim tako da sam morala pokušati to snimiti kamerom.

I vi i majka dirnute ste do suza riječima koje ste, u danima odvojenosti, davno pisale jedna drugoj. Koliko je uzbudljivo bilo čitanje jasnih izraza ljubavi i prisnosti pred kamerom? 

Čitanje pisama pred kamerom bilo je zaista dirljivo jer smo čitale jedna drugoj, ali i sebi. Suočila sam se s mladom verzijom sebe, čije stavove više nisam nužno dijelila. Shvatila sam da sam postala mudrija, ali sam osjetila i određeno žaljenje što sam napisala neke od tih riječi. Majčin velikodušan odgovor, i tada, kada je napisala pismo, a zatim i kada mi ga je naglas pročitala pred kamerom, me je posramio. Kada smo pisma suprotstavile jedno drugom, otkrila sam nove istine o ljubavi, žrtvi i važnosti međugeneracijskog razgovora.

Film ste posvetili svojoj majci i svojoj kćeri. Kako su njih dvije reagirale kada su ga pogledale?

Moja majka, nakon što se prvi put gledala na velikom platnu, u šali je primijetila da kamera nije tako darežljiva kao ogledalo. Volim njen smisao za humor. Bila je ponosna na mene i dirnuta VHS snimkom koji sam uspjela uključiti u film. Moja kćerka je još premala da bi gledala film, ali ja u sebi nosim saznanje da sam stvorila i posvetila joj film nadajući se da će ga i ona pogledati i biti ponosna na mene.