Objave
Mladen Bundalo: U filmu se bavimo situacijom odlaska, borimo se za okus i korisnost
Mladen Bundalo je interdisciplinarni umjetnik, filmski stvaralac i autor bosanskog porijekla, trenutno nastanjen u Briselu.
Mladen Bundalo je interdisciplinarni umjetnik, filmski stvaralac i autor bosanskog porijekla, trenutno nastanjen u Briselu. Njegova djela prikazana su i predstavljena na više od pedeset međunarodnih filmskih i video festivala, poput Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu, Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Ji.hlava, festivala Go Short u Nijmegenu, festivala Vidéographies21, Sarajevo Film Festivala i festivala Punto de Vista. Njegov najnoviji dokumentarni film SVAKI PUT KAD ODEŠ, PONOVO SE RAĐAŠ premijerno je prikazan na festivalu Vision du Réel, gdje je osvojio Specijalnu nagradu žirija, a na 31. Sarajevo Film Festivalu prikazan je u Takmičarskom programu - dokumentarni film.
Mladen Bundalo je porijeklom iz Prijedora a godinama živi i radi u Belgiji. Mnogi ljudi koji su iza sebe ostavili zavičaj i krenuli u život na nekom drugom kraju svijeta imaju snažnu potrebu da definiraju, ili redefiniraju, vlastiti identitet. Koliko vam je ovaj film pomogao u promišljanju o onome što jeste i što vas čini?
Ovaj film proizilazi iz mog šireg interesovanja za umjetnost kao mogućnost svojevrsne kuhinje stvarnosti, jednog sigurnog mjesta unutar koga dajemo okus i prihvatamo u svoje biće nešto što samo po sebi može biti prilično nejestivo. Promjena životne sredine, posebno u kontekstu odlaska u EU zemlju, je jedan proces koji upravo nagomilava dosta nejestivih situacija. Granice, boravišne dozvole, podređenost, kontrole, prekarnost, odvojenost, izmještenost, sve to prilično nema okusa, a preuzimamo kao novi dio sebe. Meni lično je bitno da preradim te situacije i nekako ih učinim korisnim u smislu shvatanja i prihvatanja. Tako se u filmu “Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš”, konkretno bavimo situacijom odlaska, ulazimo u nju, naseljavamo je, istražujemo iznutra, borimo se za okus i korisnost.
Snažan je i vizualni, a, posebno, emotivni kontrast između hladnih, mračnih i praznih prostora pozorišta iz kojeg ste krenuli u umjetnički svijet i tople brižnosti preostalog temeljca vaše porodice iz čijeg prisnog okruženja koje čine cvijeće, koke, prasići i ikone, ste otišli. Koliko hladnog, a koliko toplog sobom nosite iz zavičaja?
Nadam se da sam topao u tom smislu. To je tipično u stalnom kretanju, ali generalno toplo vezujem za neposredne kontakte sa slobodnim ljudima i prirodom, a hladno za ideologije i sisteme kontrole. Moja porodica i unutrašnji krug prijatelja i saradnika nisu me nikada uslovili u izboru i načinu mog rada, što je posebno značajno u kontekstu zemlje unutar koje je kultura često kidnapovana za političke ciljeve i bizarne narative. Oni su u tom smislu moja sigurna baza, slobodna teritorija i mjesto stvaranja. Kada govorim o početku mog rada i zavičaju nekome ko manje poznaje našu regiju, govorim o divnim susretima sa ljudima koji su bezuslovno i nesebično pomagali u realizaciji radova, o širini i dubini povjerenja, o umanjenoj ulozi države u regulaciji međuljudskih odnosa. U Belgiji su radni odnosi prilično posredovani javnim i privatnim servisima i mogućnostima, što je toplo za opšta društvena mjesta, zajedničko dobro ili situacije krize, ali je na dnevnom nivou poprilično hladno.
Baba Rada je tipična balkanska baba. Jesi li jeo, je li ti hladno, jesi li ozebao, čekaj da prospem vodu za tobom... Koliko Belgijanci uopće mogu shvatiti takva pitanja i naše babe, te stamene čuvarke tradicije i porodične ljubavi?
Sam običaj sa prolivanjem vode za sretan put i povratak u Belgiji je manje poznat, ali briga i pažnja za bližnjim je dominantna osobina naše vrste. Belgija, kao i naša zemlja, ima svoj izazov vremena, ali odnosi koje gradimo unutar svog doma svugdje su izuzetno otporni na različite pokušaje društvene kontrole. Etnografske studije su pokazale da sovjetski stambeni blokovi iako su svi slični, unutrašnjost svakog stana je bila drugačija. S druge strane, aktuelni pokušaj komodifikacije svega još uvijek ne uspijeva pokoriti “nevidljivu” unutrašnju ekonomiju doma. Ta, možda bolje rečeno emotivna ekologija doma, je polje koje je doživjelo priličnu promjenu u shvaćanju posljednjih tridesetak godina, postajući od prostora za “socijalnu reprodukciju” prostor za “kreativnu reprodukciju”. U tom smislu porodična ljubav za mene nije stvar tradicije ili specifične kulture, već borba za integralnu slobodu i sigurno mjesto od raznih ideologija. Iz tog razloga umjetnost i film koji se bave temama doma i porodičnih odnosa su itekako društveno angažovani.