Objave
Thanos Psichogios: Postoji nešto duboko dirljivo u tihim žrtvama koje roditelji podnose
Thanos Psichogios studirao je političke nauke na Univerzitetu u Atini i film na Filmskoj školi u Londonu.
Thanos Psichogios studirao je političke nauke na Univerzitetu u Atini i film na Filmskoj školi u Londonu. Svi njegovi kratki igrani filmovi i scenariji za dugometražne igrane filmove zasnovani su na slavnim djelima savremene grčke književnosti te su nagrađeni na brojnim međunarodnim filmskim festivalima. Film ZMAJ prikazan je u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.
Vaš je film kombinacija dokumentarnih snimaka, naracije, animacije i fikcije. Šta vam je od to troje najdraže?
Ne razmišljam o tome šta mi je draže, najviše me inspiriše kako ovi oblici međusobno djeluju i obogaćuju se. To me privlači dokumentarcu: njegova otvorenost za eksperimentiranje, sposobnost da fikciju, animaciju, glas i stvarnost drži u istom prostoru. Ono čemu težim je sinteza, emocionalno slojevita naracija koja djeluje istinito i složeno, gdje svaki element služi priči bez uljepšavanja ili razvodnjavanja njene suštine. Nije stvar u tehnici, već u rezonanci.
Lijepo se u mislima vratiti u djetinjstvo i prisjetiti se bezbrižnih, sretnih trenutaka bliskosti sa roditeljima. Da li nam sjećanja mogu pružiti utjehu i sigurnost kad se uplašimo gubitka roditelja?
Da, vjerujem da sjećanja, posebno ona radosna iz djetinjstva, mogu pružiti duboku utjehu i tihu vrstu snage. Podsjećaju nas na emocionalne pejzaže koje nosimo u sebi. Ono što me fascinira je kako sjećanje nije fiksno, ono se preoblikuje ovisno o našim osjećajima, potrebama, fazi života. Ta fluidnost može biti ljekovita. Pričajući ovu priču, želio sam istražiti kako prošlost nikada nije samo iza nas, to je nešto čemu se vraćamo i reinterpretiramo, i na taj način nas nastavlja hraniti.
Jesu li roditelji ono što nas čvrsto drži na zemlji i omogućava nam let, pa makar pri tome oderali dlanove do krvi?
Da, postoji nešto duboko dirljivo u tihim žrtvama koje roditelji podnose. Oni su ti koji nas drže usidrenim, ali i oni koji nas polako, bolno puštaju. Roditeljstvo je, za mene, taj kontinuirani čin ljubavi koji živi u napetosti između držanja i otpuštanja. Snaga koja je potrebna da se učini oboje - da se podrže djetetovi prvi koraci i njegov konačni let - nešto je što smatram i srceparajućim i lijepim. Upravo u tom prostoru borbe i milosti događa se toliko toga u životu.