Objave

Ketevan Vashagashvili: Moja je najveća briga bila izbjeći prikazivanje Žane kao puke žrtve okolnost

Šta se zbiva kada samohrana majka beskućnica ne vidi nikakav drugi način da ona i kćer prežive osim iznajmljivanja svoga tijela kao inkubatora obiteljima koje ne mogu imati djecu?

Šta se zbiva kada samohrana majka beskućnica ne vidi nikakav drugi način da ona i kćer prežive osim iznajmljivanja svoga tijela kao inkubatora obiteljima koje ne mogu imati djecu? Odgovor nudi rediteljica Ketevan Vashagashvili u filmu „Ugovor na devet mjeseci“.  Film je prikazan u Takmičarskom programu - igrani film 31. Sarajevo Film Festivala.

Način na koji gradite priču je zaista impresivan, posebno vaša upotreba krupnih planova i prebacivanje između vanjskog i unutarnjeg pogleda. Dok su enterijeri često uokvireni i prikazuju unutarnji život glavne junakinje Žane, eksterijeri nadopunjuju tu sliku snimkama bijede, siromaštva i društvene otuđenosti. Kakav je utjecaj vanjskog svijeta na Žanin unutarnji svijet?

Žanino djetinjstvo je duboko uznemirujuće. Traume koje nosi iz odgoja punog nesigurnosti, odrastanja bez roditelja, života na ulici i u sirotištima, prate je cijeli život i oblikuju njenu osobnost. Kad sam je prvi put upoznala prije 13 godina, živjela je na ulici sa svojom četvorogodišnjom kćeri. Unatoč mladosti, već je bila majka. Zadobiti Žanino povjerenje pokazalo se izazovnim. Tijekom naših razgovora, mogla sam osjetiti ogroman zid koji je društvo, uključujući i mene, izgradilo oko siročadi, "djece ulice", kako smo ih nazivali 2000-ih, upravo u vrijeme kada je Žana živjela na ulici. "Društveno otuđenje" je doista pravi izraz; osjetila sam koliko smo svi izolirani. Trebale su mi godine da Žani dokažem da suosjećam s njom i divim joj se zbog toga ko je bila i snage koju je posjedovala. To je bio dugotrajan proces, ispunjen njenim sumnjama i mojim strpljenjem.

Zašto gruzijska javnost šuti o ženama koje pod sumnjivim okolnostima i bez pravne zaštite iznajmljuju svoja tijela za iscrpljujuće, brojne surogat trudnoće? Štiti li ih iko osim nemoćne nevladine organizacije?  

Gruzijsko društvo imalo je ograničene informacije o komercijalnoj industriji surogatstva unutar zemlje. Nedostatak svijesti mogao bi biti ključni razlog šutnje o ovom problemu. Na primjer, ljudi često tvrde da surogat majke "prodaju vlastitu djecu", svoje gruzijske gene! Ova zabluda proizlazi iz nedostatka razumijevanja, jer surogat majke u Gruziji nisu genetski povezane s djetetom; one su samo nositeljice. Takve primjedbe stigmatiziraju ove žene i prisiljavaju ih da skrivaju svoje okolnosti od društva, prijatelja, susjeda, pa čak i od svojih obitelji. Stav crkve također značajno doprinosi ovoj stigmi što surogat majkama čini još težim podnošenje, posebno zato što je veliki dio gruzijskog stanovništva religiozan.

Ko ih štiti? Drago mi je što mogu primijetiti da su neke nevladine organizacije, posebno Organizacija za ženska prava Sapari, sada uključene u slučajeve mnogih međunarodnih surogat majki koje trenutno imaju problema s agencijama za surogatstvo u Gruziji. Međutim, kada se Žana suočila s problemima zbog nedostatka ugovora s parom i potražila pomoć od nevladine organizacije Sapari, postala je prva surogat majka koja je ikada tamo stigla. Čudno, zar ne? Ova situacija je također izravna posljedica stigme koju ove žene trpe, što ih tjera da skrivaju svoje okolnosti i čini ih ranjivijima.

Očito je da je surogat-posao procvjetao u Gruziji, što naglašava hitnu potrebu za više propisa kako bi se zaštitile ne samo surogat-majke već i njihova djeca i budući roditelji. Sve uključene strane su bespomoćne u ovom loše reguliranom okruženju. Prije svega, zakon bi trebao zaštititi ove žene. Ipak, kao što je često slučaj u Gruziji, hrabri pojedinci su ti koji se zalažu za njih.

Na primjer, u Žaninom slučaju, kada smo se suočili s poteškoćama s njezinim zdravljem i brojne bolnice odbile su izvesti carski rez, izvanredna liječnica Eka Tedozashvili pristala je preuzeti postupak. Bez takvih pojedinaca, surogat-majke bi same morale upravljati ovim moćnim međunarodnim komercijalnim surogat-poslom. Neravnoteža moći je zapanjujuća; surogat-žene izgledaju kao Davidi suočeni s Golijatom.

Pred kraj filma događa se prekretnica u odnosu majke i kćeri. Elene govori majci da je stanje u društvu loše jer majke misle da znaju šta je najbolje za njihovu djecu, da bi trebale sanjati vlastite snove i da snovi moraju biti veliki i čarobni. Koliko se današnje gruzijske tinejdžerice razlikuju od svojih majki, koliko cijene obrazovanje i neovisnost?

Ova generacijska razlika je izrazito očita u Gruziji, posebno s obzirom na trenutnu političku klimu i prosvjede koji traju već nekoliko mjeseci, gdje smo se s našom novom generacijom susreli licem u lice. Gruzija je tradicionalno društvo; prije nekoliko desetljeća bilo je normalno da roditelji donose odluke za svoju djecu, norma koju su prihvatile obje strane i društvo u cjelini. Iako se obrazovanje oduvijek cijenilo u Gruziji, bez obzira na spol. Imali smo izvanredne šahistkinje tijekom sovjetskog doba, što je pomoglo u razbijanju mita da su muškarci inherentno pametniji od žena. Ipak, neovisnost je dragocjena težnja ove generacije. Za nas milenijalce u Gruziji, i za naše roditelje, neovisnost se prvenstveno povezivala sa slobodom naše zemlje, za koju su mnogi su žrtvovali svoje živote. Nasuprot tome, ova generacija je rođena u neovisnoj Gruziji, što ih je učinilo slobodnijima, manje sentimentalnima, racionalnijima i asertivnijima od moje i Žanine generacije. Ova je promjena i očita i dobrodošla.

Dijalog koji ste spomenuli između Žane i Elene puno mi znači. Kad sam prvi put snimala film o Žani i Elene na ulicama, on je emitiran na televiziji. To je potaknulo socijalnu službu da potraži Žanu kako bi razumjela njezinu situaciju. Dok smo ju pronašli, ona je već je živjela u unajmljenom stanu zahvaljujući filmu, ali su počeli preispitivati njezinu sposobnost da uzdržava Elene. Žana je zamolila da idem s njom i objasnim im da je dobra majka i da nikada ne bi dopustila Elene da živi u sirotištu. Pomisao na Elene u sirotištu bila je za nju noćna mora. Naravno, stala sam uz Žanu. Tijekom Žanininih surogatnih trudnoća, traumatizirana i šokirana, često sam se pitala jesam li postupila ispravno ili je sustav socijalne skrbi mogao učiniti više za Elene, potencijalno sprječavajući Žanu da svojim tijelom nosi toliki teret. Pa ipak, u tom trenutku, svjedočeći da se Elene tako čvrsto zalaže za sebe, shvatila sam da nikada ne bi posjedovala takvu snagu bez Žanine nepokolebljive ljubavi i prilika koje joj je pružila za obrazovanje i neovisnost.

Utješno je vidjeti tridesetogodišnju ženu koja je odlučila nastaviti prekinuto obrazovanje. Možda neće postati policajka ili advokatica za prava beskućničke djece, ali je konačno nešto napravila za sebe. Je li Žana iznimka ili su takvi slučajevi postali češći?

Oduvijek me zanimala interakcija između majčinstva i ženstvenosti - je li moguć sklad između njih. Gruzijske žene oduvijek su bile nevjerojatno snažne i hrabre. Međutim, u mnogim slučajevima majčinski instinkti zasjenjuju njihovu individualnost. Devedesetih godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnoge žene, prvenstveno majke, emigrirale su u razvijene zemlje kako bi prehranile svoju djecu. Spasile su Gruziju od očaja, što je bio čin hrabrosti, ali je često podrazumijevao žrtvovanje vlastitog identiteta žena za dobrobit svojih obitelji. Snimila sam kratki film o tim ženama koje žive u raznim dijelovima svijeta. To je i dalje goruće pitanje, posebno u gruzijskim predjelima. Ipak, žene sve više postaju svjesne svojih potreba i jače se zalažu za svoje želje.

Dok sam stvarala „Ugovor na devet mjeseci“, moja je najveća briga bila izbjeći prikazivanje Žane kao puke žrtve okolnosti. Ona je nevjerojatno snažna žena; njena hrabrost i osobnost inspirirali su me da nastavim. Vjerujem u njen potencijal da ostvari svoje ciljeve i prihvati sve što život nudi.