Dalija Dozet: Uzbudljivo je gledati kroz tuđe oči nešto što si vidio već toliko puta

Ostavština prerano preminulog Danijela Dozeta je nepregledna gomila analognog i digitalnog snimljenog materijala - neoznačeni, nedatirani, nesortirani i nikad pregledani snimci različitih formata u rukama njegove kćeri, rediteljice Dalije Dozet, u filmu „Lekcije mog tate“ otvorili su prozore jednog svijeta čijim je dijelom i sama bila. Film je prikazan u Takmičarskom programu - dokumentarni film 31. Sarajevo Film Festivala.

 

Mislim da se odgovor krije u vašem pitanju, dakle mama može reagirati, prepoznati i prihvatiti ili ne ono o čemu govorim u filmu. Naš odnos možemo dalje razvijati. Tate nema da mi odgovori i reagira, naš odnos stao je njegovim odlaskom ali istovremeno se s moje strane na neki način nadogradio kroz proces gledanja snimaka.

 

Da li je konačna svrha dugogodišnjeg snimanja ovolike količine filmskog i video materijala koji vaš tata nikad nije gledao bila da ga vi pregledate?

Mislim da nije, to jest, da jest vjerujem da bi se tata potrudio na neki način ostavi to urednijim ili mi dao do znanja da to očekuje. Možda je njemu samom bilo u planu da jednog dana pregleda snimke samo što taj dan nikada nije došao. Iskreno nisam skroz sigurna da bi imao strpljenja sjediti i gledati. Čini mi se da je njega sam čin snimanja najviše interesirao te ga podsvjesno (a nekada i namjerno) vodio kroz životne situacije. 

 

Od smrti Vašeg tate do završetka ovog filma proteklo je cijelo desetljeće. Koliko je vaše putovanje kroz njegove snimke bilo emotivno iscrpljujuće, a koliko utješno ili katarzično?

Gledati snimke svoje obitelji prije i nakon vlastitog postojanja, tatinog doživljaja svijeta, djelića našeg odnosa kojih se ne sjećam i onih za koje nisam znala da su zabilježeni isprepleli su se u megamix najrazličitijih emotivnih stanja. Ponekad bih se smijala na glas, a nekada plakala bez prestanka, čudila se ili propitkivala, ljutila. Odluka da od toga radim film rezultirala je dugogodišnjim procesom montaže u kojoj je bilo itekako izazovno emotivno se ne vezivati već pronaći novi kut gledanja, odlučiti što želim i što funkcionira za film. Kad se sve zbroji, zahvalna sam svim tim njegovim snimkama jer sam kroz njih dobila priliku da ga malo bolje upoznam i shvatim, pa tako i na neki način lakše pustim.

 

Vjerovatno.

 

Kakav je doživljaj podijeliti nešto do ove mjere osobno sa publikom, kakav je vaš dojam kada gledate svoj film u sali punoj nepoznatih ljudi?

Uzbudljivo je i vrlo intenzivno gledati nešto što si vidio već toliko puta – kroz tuđe oči, te konačno film doživjeti i kroz reakciju publike.